MOJE GREŠKE

 

 

Draga, večeras sam usnuo

pjesme bez rima

i moju dušu ozari u snu

smješak tvoj

čedo naših cijelova,

a onda usnuh,

stojim pokraj mora

kao usamljena sjena,

obnavljam duboka sjećanja

u ovom snu bez vremena

i rekoh sebi,

ovo je sigurno

znak mojih grešaka,

toliko mnogo o ljubavi

znao nisam,

da bih mogao izdržati

tako jednostavne stvari.

 

Draga, moju muku večeras

ljepotom mi podari

evo, živim u tišini,

mjesec sunce je skrio

živim u vječnoj pomrčini,

ali priznaj,

nisi znala moje pute

sve sudbe i težine

sve gorčine

svijeta luda

kano hladan vjetar

što biće kuša

i sada na dnu toga kraja

ja vidim iskre moga raja,

da mi je mrijeti

od te tuge,

dok mi konačno mir ne stigne.

 

A onda sve odlazi sa vjetrom,

sama život nastavljaš,

hladan vjetar udara o lice,

ludi val odnio je emocije

u snu usnuh

tvoje  drago lice

i moju dušu tad ozari

novo doba

što idealima plamti

i ostade samo jedna uspomena

na malo čedo zgažene ljubavi.

 

 

  

Zlatan Gavrilović Kovač