Onog dana kad krenem
sanjiva ispod duge
pronaći će me u kapi kiše
u suzi gladnoga djeteta
dušu što na stihove
mi miriše
 ne želim pohvala
 ni pijeteta
dovoljno će biti
 da stih mi u magli zazvoni
poput plavog zvončića u travi
a ja ću sniti
budeć se u tuđoj javi

zar  život nije samo san
duboka neka rijeka
krijesnica na dlanu
predaka zov
 i daleka jeka
gdje jeleni se ogledaju
u bistroj vodi
 a sjene do nas sjedaju
mjesečeve djeve snene
 dok lađar nebom brodi
 
onog dana kad krenem
skupit ću lijepe trenutke
u dlan hladne ruke
na oblaku nekom
bit će moji dvori
stakleni zvonici
ure gdje je
 vrijeme stalo
 gorjet će
plamičak mi duše
živjet htjela je…još malo
 vjetrovi jurit će kroz klance
vuć se okovi mi tijela
sudbine raskinut ću lance
svjetlost postat bijela
u beskraju izmišljenog vremena
 sanjat će sanjari
neke nove rime
 možda na trenutak
zasjaji u njima
i moje darovano ime