Na zelenim livadama
ostala je priča
nikom ispričana.
Još rijeka protiče
i sa njom suze što
kvasiše njene obale.
Sova iz mračnog gaja
možda se sjeća,
da voljeh dušom
a duša je od stakla.
Mrtva slova
još u meni žive
pa ih čitam
i kad su riječi požutjele.
Sakrivena gorčina
iza osmijeha,
jer sam čašu života
do pola popila.
Dišem još.
Za poneku iskru radosti
što mi sreću približi.
Živim..
Pamtim..
Nisam uvijek
okamenjena od bola.
Osjećam….
Ništa nije bez razloga.