MOJ SUSJED BIL

Moj susjed Bil bijaše čovjek već priličnih godina. Omanjeg rasta,crvena lica, tanak i lijepih prepredinih očiju. Nekada za svoje mladosti on je služio u britanskoj armiji a onda se povukao i ja ga zatekoh kao jednog od stanara našega Housing Trusta zajedno sa svojom bolesnom ženom sa Fijia. Taj je susjed Bil inače bio zaduzen od strane policije da vrši nadzor nad našim naseljem, da obilazi starije stanare, da nadgleda mlađe...i uopće Bil se činio jako konstruktivnim čovjekom. U njegovom stanu sve bijaše skladno i lijepo uređeno sa mnoštvom ornamenata a u backyardu uzgajaše breskve i vinovu lozu. Znao sam dobiti od Bila jako lijepe savjete ali i pomoć kada je to trebalo. Do dana kada naši odnosi zahladiše zahvaljujući grozđu koje se spuštalo sa njegove loze na ulicu. Jer postoji nepisano pravilo u Australiji da je moguće služiti se plodovima stabala u privatnom posjedu ukoliko plodovi ili grane prelaze ogradu pa padaju na ulicu. U protivnom taj isti zakon dozvoljava da čovjeka i ubijete iz vatrenoga oružja ukoliko netko krade voće sa stabala ili upada u tuđa dvorišta. Po ovome britanskome zakonu prema kojem je privatno vlasništvo svetinja pola Pilara iz Dubrovnika bilo bi sahranjeno na Boninovu jer je općenito poznato da pilarska djeca idu u "krađu voća" sa prvim danima jeseni. I ta navada Pilara tvori jedno od najljepših doživljaja naše djece iz Dubrovnika. Elem, jedne jeseni otkrijem ja tu Bilovu lozu koja je velikim granama prelazila njegovu ogradu a isto tako davaše veliki slatki tamni grozd. I stanem ja okolopodne brati te grozdove i baš mi bijahu nadopuna u mojoj dijeti kada primjetim da nešto šuška u Bilovom dvoristu. A kako sam sa sobom nosio par starih cipela to se ja dosjetim pa stavim veliki grozd u jednu od njih pa nastavim tobože hodati prema kući. Kada iza jednoga zavoja naglo na mene nasrne taj isti susjed držeći u desnoj ruci cijev za vodu: "Cactha!!!" što je vjerojatno trebalo značiti da me uhvatio na djelu: "A moj Bile kako ste, što ima novoga" uzvratim ja, "što će vam pobogu ta cijev za vodu?!" upitah ga tobože zbunjen njegovim nastupom. A on stane gledati gdje je grožđe pa kada vidi da ja nosim samo stare cipele to se smekša pa progunđa nešto i ponovno se vrati u svoje dvorište. A ja mirno nastavim dalje i kada dođoh kući do sita se najedem crnoga grožđa. I tako prođe to popodne. Dan prvi! zlatan gavrilović kovač