Moj otac, nekad gora od čovjeka

svakoga je  dana je sve manji,

njegova široka i uspravna pleća

od starosti su povinuta i teška,

njegovi odlučni i dugi koraci koje pamtim

svakim su danom  sve kraći i kraći,

a umjesto jasnog zvuka njegovih stopa

čujem tek šum nogu dok ih s naporom

vuče po starom, ulaštenom parketu.

 

Njegove ruke što su grliti znale

jako i nježno, tjerajući strahove mraka,

sada drhtavo  prinose šalicu vruće kave

do blijedih usana, strepeći da je ne prolije.

 

Svojim je dlanovima, velikim i snažnim nekad

kao od šale oborio stablo posušene trešnje,

a sada tužnog pogleda i s nostalgijom u duši

nehotice i iznenađen ispušta stvari iz ruku,

promatrajući kako uz tresak nestaju u komadićima

njegovih starih, sada tako dalekih uspomena.

 

Moj otac je nekad imao odgovor na svako

djetinje pitanje postavljeno sto i jedan put,

a sada potpuno nesvjesno postavlja ista pitanja

puštajući me da mu strpljivo odgovaram

istim onim riječima kao prije nepunih pet minuta.

 

Nekada spretan i okretan poput mačke

uspeo bi se bez problema na najviše stablo

ubirući za nas zrele plodove prvih trešanja,

a sada posrne na ravnom pločniku uz cestu

i štiteći posramljen svoje ljudsko dostojanstvo,

ljuti se na komunalce što još nisu popravili

prošlogodišnje rupe na njihovoj cesti.

 

Želim ti reći, dragi tata, kako me bole

ove daljine koje nas tako okrutno dijele,

što ne mogu hodati pored tebe i držati te

za ruke, kao što si ti nekad držao mene,

i gledati umjesto tebe kad prelaziš cestu,

kao što si ti nekad gledao umjesto mene.

 

Boli me što se pored vašeg prozora bohoti

trešnjino stablo prepuno zrelih plodova,

a mene nema da se popnem kao i ti nekada

i u tvoje naručje spustim pregršt crvenih kuglica.

 

Želim ti reći, dragi tata, slobodno pričaj

koliko puta  želiš, priče iz tvog djetinjstva

i nemaj straha da ću se ljutiti što ih slušam

uvijek iznova već nebrojeno mnogo puta,

o, kako si samo ti strpljivo slušao mene

kada sam te gnjavila s tisuću malih pitanja,

i uvijek si smogao dovoljno ljubavi u srcu

da nikada ne omalovažiš moja djetinja pričanja.

 

Nisu mi teške tvoje priče ni tvoji spori koraci,

i nije mi teško ponoviti kad me nisi čuo,

neću ti reći »pa već sam ti jednom rekla«,

već ću stisnutog srca, s puno ljubavi reći

»ne mari, ja nisam bila dovoljno glasna.«

 

Bole me ove daljine koje nas tako okrutno dijele,

i boli me tvoja iskrena radost, kada čekaš da

ugledaš naš auto kako skreće u tvoje dvorište,

s umornim ali sretnim osmjehom na tvom licu

kojeg stisneš uz moje za poljubac ponovnog sretanja.

 

Boli me kada se na odlasku još jednom osvrnem

da ti pošaljem poljubac i mahnem rukom na rastanak,

i vidim te kako polako i odmjereno zatvaraš ogradu

i okrećeš glavu u stranu, da ne vidim tvoje suze.

 

A ipak, najviše od svega boli sjećanje na tvoje riječi

kada sam te pitala, zašto se tako rijetko smiješ,

i kada si mi bez razmišljanja odgovorio brzo i kratko –

ali, draga kćeri, starost nema puno razloga za smjeh.