Ne znate vi mog blentu.
Moj blento vam piše pjesme
koje ste možda i čitali,
ali puno vas nije osluhnulo srce u stihovima.
Moj blento je nekad davno bio voljen
i sad je ostao zarobljen u tom vremenu,
sjećajući se
sretnog razdoblja,
trenutaka u kojima je blento
bio više od običnog blente,
zagrljen,
pažen
i mažen.
E da,
moj blento
je zapravo blentavica,
ženskog roda,
kao što je ženska i njena ljepota,
slobodan duh
i romantični snovi.
A ta moja blentavica,
postala je mome srcu jako draga.
Toliko da sam svom silom pokušao
srušiti njene zidove,
brižno i pažljivo građene,
naročito na mjestima
gdje su uspomene najživlje,
gdje su opne
koje propuštaju bol tanke.
Razjario sam se
i svom snagom
rušio zid jedan po jedan,
ulazeći sve dublje
u njeno blentavo srce,
ali kako god pokušao,
zidovi su i dalje nicali.
Mogao bih protiv Kineza,
Rusa,
ali ti zidovi
stvarno su teške građevine.
No dobar dio zidova
sam ipak srušio,
a oatatak zameo.
Duša u meni koja stalno raste,
odlučila je naprosto preskočiti
zid,
a sve zbog samo jednog njenog osmijeha
koji joj izmamim potajice,
možda dok čita ovu pjesmu
možda dok se crveni osluškujući stihove.
Taj ovlaš osmijeh s njenih usana
i pogled u očima
vrijedan je svih tih
velikih,
golemih zidova,
jer volim ja svoju blentu
i samo čekam tren kad će ona opet
voljeti i biti sretna...