U  tvrdom tlu  vremena

napukla ljuska ,

sjeme davno posađeno

i zaboravljeno

sada prve plodove rađa...

Mogu kako hoću,

raširiti njedra, pustiti iz njih

uspavane ptice

i zvijezde,

i zarobljeno sunce,

koje nebo u svom magnovenju čeka..

Mogu kako hoću,

tamu sam ćutila u grobu

dok sam  čekala porod

svoje svjesnosti

i sanjala

kako križ  ne donosi suze

i krv

ako ga svojim rukama

okitimo ružama

jer,

on je mač. koji  zemlju i nebo spaja

iz kamena će ga jednom

čista ruka izvaditi

za neka nova Elizejska polja

obasjana

začarana ljepotom

svijeta koji tek treba

pronaći svoje mjesto

iz svoje tamnice zarobljeni

poletjet će

preporođeni..

Mogu kako hoću, sada,

kada mi je srce pustilo korijenje

i čvrsto se drži

Izvora

dok  mu krošnja zelena

oblake miluje...