Mjesečevom stazom koračaju sanjari

i svoje čežnje na dar nebu nose

nevidljivo sluteći iza bića i iza stvari

ispijajući prepune pehare mjesečeve rose

 

Prepušteni sebi,neshvaćeni od svijeta

bez kofera i suvišne prtljage

noseći  puno srce, poput rascvalog cvijeta

dok im iz prikrajka mašu sjene nečije drage

 

Mjesečevom stazom samoća caruje

 tu se noć dočekuje na putu

i cijela se duša nepoznatom daruje

dok se navikneš na tu svjetlost žutu

 

Njome hodiš ponekad sa strahom

ne znajuć uvijek što će te zateći

i gaziš žutim, zvjezdanim prahom

dok kroz tebe teku, misli, riječi

 

Na te motre nevidljivi pomagači

vodeći te prema početku ili kraju

ti čudni , zvjezdani sijači

ruku ti rijetko svoju daju

 

I vrtiš se tako u spiralnom krugu

skupljajuć zvijezde u svoje jato

noseći u sebi svu sjetu i tugu

 neumorni tragač, što teško pronalazi zlato

 

Kroz prste ti vrijeme, poput pijeska curi

a nisi stigao ni na pola puta

kraj tebe uvijek neki putnik žuri

dotakavši se tek ovlaš, tvog pohabanog skuta