Evo,

posložila sam stvari u koferu

za put prema sebi...

Ono što  sam mislila da će mi trebati

a shvatila sam da je višak,

izbacila sam van...

Stare želje,

djeliće snova koji su neostvarivi,

suhe ruže ljubavne

sačuvane iz nekog starog, bačenog buketa,

sve to gurala sam u kofer

dok staklenka nije pukla,

i sve se raspršilo..

Nisu snovi nestali,

samo su poletjeli svome jatu

koji ih je čekao

da kao ptice zaraslih krila

opet krenu

u susret suncu...

Ptice leptirice,

ili ptice kao krijesnice,

svejedno,

važno je samo da u visine polete...

Sve sam uredno složila

Srcem svijet zagrlila,

razumom tek rubove kugle kristalne

dotaknula...

Stara pisma nisam bacila

uredno ih posložila

i nekoj duši koja će ih začuđeno čitati

ispod jastuka snova ostavila...

Sve se činilo kao da zaista vrijeme počinje opet

i da konačno mogu pokrenuti uru životnu, trenutnu,

od početka,

Kad se predamnom stvoriše lijepa

velika, vrata nepovrata,

pred kojima stari život i sve u koferu

trebam ostaviti

i u novom ruhu

bez svega onoga što sam pripremila

život nastaviti...