U gluhoj tišini svoje unutrašnjosti i sobe u mrklome mraku okružen bijelim kristalnim svjetlucavim zidom, sjedim na podu. Obasjan mjesečinom, prekriženih nogu i ruku i širom otvorenih očiju promatram crne siluete misli sa druge strane kristalnoga zida kako se zabijaju o njega ostavljajući tamno krvave tragove. Grebući ga kandžama, svom se silinom zakucavajući, pokušavajući doprijeti do mene smijući se svo vrijeme. Crveno krvave oči crvene moj bijeli prostor penetrirajući u njega, crnim šakama razbijajući sve što je ostalo, a vrištanjem i jecanjem tjeraju moju gluhu tišinu.

Kao ogromne mrtve crne zmije gmižu oko mene, šireći nelagodu, strah i agresivnost. Ostavljajući za sobom sluzave zle tragove onoga što će se desiti. Kruže u mojom blizini, ulazeći u mene kroz svaku poru na mome tijelu. Zjenice postaju naglo crne, oči suze, ruke bole a glava pulsirajući pucketa od naleta njihovih misli. I sada kada su napokon u meni, mogu duboko udahnuti, zatvoriti oči i zaspati u novoj zori.