Dok u mračnom kutu
bjesomučno cvili
krvava misao
suzom pokapana.
Skrivena i trošna
u saderanom kaputu
neće nikad ugledati
nit svjetlosti
nit dana.
Ostaće samo kao dokaz slova
i žuta hartija
patnjom ispisana.
Ti ne želiš staru,
tebi treba nova.
Obasjana suncem
i ljubavlju protkana.
Ja ne mogu dati
nit ljubav nit sreću,
nit pjesmu punu zvjezdica i cvijeća.
Moje su riječi tugom okupane.
Zaboravila sam voljeti,
ne znam šta je sreća.
I dok tako osjećaji umiru i venu,
riječi postaju trule i suhe.
Ja ubijam ovu ljubav neizmjernu
i utapam jecaje u ove sate gluhe.
bglavac
edin.kecanovic
