Kao da je nebo sivu kišu prosulo,
na cesti gdje se nebo spaja
s putem beskrajnim,
pod mjesečinom od zlata.
Osuđena na putovanje
u društvu tišine,
samo zgrada priča
o zastarjelom gradu.
Sve se čini bezlično,
kao da bijeda korača snažno,
niti glasa iz daljine,
ni kraja tišine.
O ljepa, o draga, o mila zemljo,
samo pustoš ostaje.
Pospremaš u san
i zadnje zalaske sunca,
mračno li je lice što ugledaš.
Vjetar više ne pleše s bojama
tvoje duše.
Daleko.si otklizila
u dolinu srama,
povratak ne brojimo tako skoro.
Za tobom ostaju pokisle ceste
što od jada pustismo,
već odavno tebi je kraj.
Toliku ljepotu mila
uništo čovjek zli
kojem duša spava
u džepu ponosa.
Sad ostaje ti crno lice
poput propalice
bglavac
irida
edin.kecanovic
