da istini ne proturječe,

bijasmo nevini

poput rose u proljeću ranom

u obrani smjeli i krepki

što je mijeh

kao vino slatko

i svaka riječca,

kupica bez imena,

da iz tog mijeha

ispijem do kraja nektar

života moga

što je tugom iskovan

i svi moji druzi

istom mjerom da mjere

mrzlo Podunavlje

u kojem kamen i mrke stijene

bijahu meko uzglavlje,

dok konačno na kraju tog puta

što mnogima živote odluta,

a mnogima dadne tople skuta

ona ne padne

na moje rame,

jer ona, zapravo,

bijaše čitav život moj,

ali istini ovoj

hrabrosti krutoj i neznanoj,

kojoj pokoj treba dati

kao divljaku

što mu je u glavi mamurluk

od toga vina slatka

i meka uzglavlja

ne shvatih,

da svoj toj ludoriji je kraj.

Zlatan Gavrilović Kovač