UZ PRVE ŽUBORE SAM PROLJETOS
SVJEŽOM TE SVILOM MEKOM,ZELENOM
ONAKO BJELIČASTU, NAJEŽURENU,
POD MLADIM SUNCEM BRIŽNO ČEŠLJALA.
 
O, ZAR JE MOGUĆE DA OPET VEĆ
LJEPLJIVE, TUSTE MAGLE JESENJE
ZAVLAČE PRSTE DUGE, PROHLADNE
U KOSE TVOJE, MILA LJEPOTICE ?

ZAR MOJA DRAGA SVA TREPERAVA,
OD TISUĆA SRDAŠCA NJEŽNO SATKANA
JEDNO PO JEDNO KREĆE ZLATITI ?
ŠUTKE NA VLAŽNU ZEMLJU SPUŠTATI ?

RUJNU TE SPREMAM SAD RAVNO U GRUDI
DA U DUBINI ŽARIŠ VRELOM BUKTINJOM
DOK PROĐE JAUK UZVITLANIH MEĆAVA
I ODRIJEŠE SE PETLJE ZEČJIH TRAGOVA.

DOĆI ĆU STAZOM PRVIH BIJELIH ZVONČIĆA.
ŽEDNA, DO DUŠE RAZJAPLJENIH OČIJU...
DA TE U SVAKU ŠARU I SJENU UPIJEM
I POGLEDIMA TEBE ZELENU ODBLJESKUJEM.