U posljednjoj odaji, koja nema vrata, zidova, koja samo prozirnošću jasnovidećeg kristalnog oka blješti,

ja zastajem...

i bez sebe u sebi, otvaram zanos piramidalne tajne, otvaram kroz Tebe, koja si u Njemu, sve još što treba otvoriti.. Dubine fluidnog oceana ne mogu biti dublje..A tako jednostavne istine tek sada dopiru iza posljednjeg vela moga postojanja..

Maleni mrav došao je konačno do vrha sa svojim

ljudskim, sizifovskim komadićem tereta...Pobjedonosno kliče Suncu u visinama, i predaje mu zadnji dio sebe, oslobođen zadnje misli o vlastitom MORANJU nečega čega se zapravo odavno trebao odreći..

Povučena je konačno linija, most, koji se nikako nije mogao do sada sazidati..Čučanje u prašini i pisanje po pijesku..Nema razlike u vremenu koji je oblikovao umove..jednako se osjeća prvi, koji je spoznao sebe..

I posljednji, koji je tu spoznaju želio prenijeti drugima..

Ne radi se o likovima, niti stvorenom liku,

sve je to samo štaka, pomagalo koje nam se gura u ruke, pokušavajući nam nametnuti vlastitu nesposobnost samostalnog koraka..

Tajna je u nama, rođena sa nama u svim našim rađanjima, i čuvana u nama od svih mogućih umiranja..

A srž, esencija svega, nije u sirovoj snazi, nego tek

u upornom pletenju vlastitog tkanja sudbine...

Ali ne nitima koji se kidaju na svaki dodir vjetra,

nego nitima ljubavi, koja lava divljeg smiruje svojom nježnom dubinom neraskidivog svetog mira..

Da...u posljednjoj odaji i vrijeme se izgubilo..Ništa ne postoji, ni prošlost, ni budućnost, postoji samo jedno i jedino SADA, koje me grli i ne pušta više...