Crtam ih prstima prolaznosti,
uporno, i uporno
na obali oceana, gdje će ih valovi
za tren obrisati..
Pišem zapise,
izvučene iz davnih svitaka,
pergamenata, za koje sam bila sigurna
da će opstati a njih je vrijeme
pretvorilo u prah..
Ali u meni zapisane tajne
opstaju
i opet
na pijesku
pišem..
Tko će to pročitati,
i tko vidjeti,
kad plima već nadolazi?
Svemir , u kojem ona
koja me živi
nema imena
a doziva me,
bezimeno i dotiče
svojom prisutnošću.
Mandale me vraćaju k sebi
i kotač života
pretvaraju u kormilo
kojim sigurno upravljam,
dok luku i mirno more
za sebe
ne pronađem..
irida
bglavac
