MALA RAZMIŠLJANJA O POEZIJI GOSPOĐE VARGA

Baš je nedavno gospođa Jadranka Varga štampala svoju drugu zbirku poezije pod imenom Predvorje bijele tišine.To je dakle njena druga zbirka poezije mada nekako to začudno djeluje s obzirom da je riječ o jako poznatoj spisateljici koja je svoje poetske priloge pisala u najboljim zagrebačkim portalima za suvremenu hrvatsku poeziju. 

Za razliku od onih spisatelja koji imaju opsežan spisateljski opus i kojima je bilo dostupno štampati knjige bez obzira na političke i socijalne prilike u Hrvatskoj. Zato ja mislim da bi Ministarstvo kulture Hrvatske trebalo ozbiljno porazmisliti o donacijama kada je riječ o talentiranim mladim pjesnicima pogotovo kada imamo u vidu da se radi o njihovim prvim zbirkama. Jer je malo neobično da se prominentni pisci nagrađuju sa tisućama kuna za objavljenu zbirku dok talentirani mladi pjesnici moraju čekati ''bolja vremena'' kako bi štampali svoje prve radove.

Predgovor ovoj drugoj zbirci poezije napisao je jako nadahnuto gospodin Maras. I on je u tom predgovoru dao jednu optimističku ocjenu poezije o kojoj je riječ posebno stavljajući akcent na dva fundamentalna pojma koji tvore poetsku sliku gospođeVarga a to su duševna bol i alternativa njoj-ljubav. Međutim ja nisam siguran da se ovim pojmovima iscrpljuje sva filozofija gospođe Varga. Mislim da je poetska slika daleko složenija i dublja. 

Prvi problem vidim kao problem ritma njene poezije. Što mislimo kada kažemo da čitamo poeziju gospođe Varga? Najprije moram ovdje spomenuti da u čitanje kod ovoga razmatranja ja ne računam na razumijevanje smisla onoga što je pročitano nego je čitanje ovdje djelatnost pretvaranja u zvukove onoga što je napisano ili naštampano kao što je to slučaj recimo kod sviranja po notama. Čitanje i upotreba ove riječi u uvjetima našega svakodnevnoga života nama je naravno prilično dobro poznata. Međutim bilo bi neobično teško da se makar i u grubim crtama opiše uloga koju u našem životu ima ta riječ kada je pretvaramo u zvukove. 

I to se čitanje onda može događati glasno kao recimo kod recitiranja ili pak u sebi. Ako je pak čitanje izvjestan doživljaj prelaza od znaka ka izgovorenom glasu onda svakako ima smisla govoriti o riječima koje su pročitane ili o riječima koje su izazvale izvjesno osjećanje onoga što je pročitano . Naravno postoji mnoštvo osjeta koji su manje ili više karakteristični za čitanje jedne štampane rečenice ili stiha: postoji osjet kada zastajemo u čitanju, kada bolje pogledamo stih, kada pogrešno pročitamo, kada čitamo manje ili više tečno....

 

A isto tako ima karakterističnih osjeta kada se izgovara nešto naučeno napamet. Međutim ima osjeta i kod prepoznavanja smisla ili značenja onoga što je pročitano kao i ritma onoga što se čita ili pak onoga što ima dublje značenje prepoznatljivo iz sintakse i semantike stiha o kojem je riječ. 

Nema nikakove sumnje da ovaj stih gospođe Varga u meni izaziva duboke osjećaje: '' Što je vječnost prema meni, koja plovi ovim Svemirom, i poput zvijezde lutalice, zaogrnuta sam najtišim nemirom?'' A taj osjećaj istovremeno govori o ritmu te poezije. Taj ritam mora biti skladan, on mora pronaći rezonaciju u mojoj duši, on mora biti unekoliko harmonija u kojoj subjekat osjeća jedinstvo sa Kozmosom. I ja općenito mogu reći da je poezija gospođe Varga uspjela u tome da nam približi to jedinstvo ritma, osjećaja i harmonije stiha pa će prema tome ova druga zbirka poezije biti pamćena kao literarni doprinos posebne vrste. I ja se osobno posebno radujemo tome. 

Hvala! 

Zlatan Gavrilović Kovač

 

 

http://digitalne-knjige.com/oxwall/blogs/post/1034

 

 

 

hvala od srca Zlatanu i Nenadu,