Ne daj se, mala.
Pretovarili su te.
Ribari na desnoj obali nisu apostoli.
Skini taj teret.
Kreći se.
Na drumu se dešavaju lijepe stvari.
Farovi noćnih autobusa možda su ljubav, djevojčice.
Ne vidim brži put do sreće od jutarnje kafe u nepoznatom gradu.
Tamo gdje ne znaš nikog prije ćeš upoznati sebe.
Ne daj se, mala.
Neka ti kosu zamrsi muzika nepoznatog gitariste u magli.
Udahni.
Ovaj vazduh možda je Isus Hrist.
Jezero koje posmatraš sjeća te na rane poljupce među borovima.
Mnogo gubiš oklijevajući, mala.
Upali već jednom tu cigaretu i otisni se.
Jedan žbun u brdima volio bi te vidjeti.
Jagode znaju da si tužna.
Suze su staze kojim ti u zagrljaj hitaju proljećni vjetrovi.
Ne znam zašto gubiš vrijeme i peglaš košulje.
Tvoj osmijeh će te odvesti anđelu kojeg si sanjala.
Poleti mala.
Bez dobrog rokenrola čovjek brže stari.
Sa pravim leopardom pustinja je podnošljivija.
Zašto misliš da je nemoguće doživjeti nedokučivo?
Od Kjerkegora sam naučio da ništa nije prolazno ako je divlje i neobuzdano.
Rastereti se, mala.
Trešnje čekaju da se popneš.
Tipovi u kožnim jaknama dobro bi te unovčili.
Psi laju, jer im je lijepo.
Mlade mame, nedjeljom, umiru od dosade.
Dobar ručak i protezanje uz televizor posljednje je što su željele postići u životu.
Al, dešava se, mala.
Škripa bračnih kreveta utorkom je odvratna.
Tvoj grad nije toliko odvratan koliko izgleda.
Svi gradovi u koje se pastrmke dovoze kamionima izgledaju tako ucmekano.
Jednom mi je bilo lijepo u tvom gradu.
Ona je imala plavu haljinu i obožavala je parkove.
Ne daj se poslijepodnevnoj vrućini i progrešnim radio talasima, mala.
Loš sladoled prave u poslatičarnici preko puta.
Ne svraćaj tamo.
Jesenja kiša prija jesenjoj tišini.
Zora je uvijek dobrodošla portiru u mljekari.
Gdje bi ti bio kraj kad bi čula kreket žaba u mom zavičaju?
To je tako dobra simfonija.
Nemaš pojma, mala.
Život i nije tako loš ako se umre na vrijeme.
Pokreni se.
To mjesto gdje si stala možda je epicentar vulkana.
Od ljubavi nikada niko nije umro u Šangaju.
U Šangaj, ako misliš da nikada ne umreš, mala.
Neko bi svakako morao da te poljubi večeras kad kafane u tvom gradu umiru od tumora na mozgu.
Ne sprečavaj kamiondžije da misle kako si srećna.
Sprti to.
Taj glupi teret u očima.
I kreći se.
Bog ne voli namrgođene djevojčice.
Nasmiješi se.
Napiši tu prokletu domaću zadaću i šmugni.
U oblake.
Jer, u oblacima se, ipak, najljepše spava, mala! (Boro Kapetanović)