Dan odmora dan sedmi
Knjiga postanka
Glava prva
U početku ti stvori nebo i zemlju A zemlja
bješe bez obličja i pusta
I bješe tama nad bezdanom
I ti reče Da bude svjetlost I bi svejetlost
I vidje ti da je svetlost dobra I rastavi
od nje tamu
I svjetlost nazva dan a tamu nazva noć
I bi veče I bi jutro Dan prvi
Potom stvori nebo I namjesti prestolje svoje
na njemu
I bi veče I bi jutro Dan drugi
I stvori zatim suho i nazva ga zemlja a
zborište voda nazva more
I reče da je dobro Pa zemlja pusti travu
i bilje što ponese sjeme
I drvo poče da rađa polodovima
I vidje ti da je dobro I stvori sunce i mjesec
i zvijezde
Da vidjela bude danju i noću
I bi jutro četvrti dan I ti stvori ribe u moru
i ptice na nebu
A peti dan stvori na zemlji sitne na zemlji sitne i krupne
životinje i zvijeri
I ti vidje da je to dobro I reče
Da načinimo čovjeka po obličju svojem
kao što smo i mi
Čovjeka koji će biti gospodar od riba
morskih od ptica
nebeskih i od stoke i cijele zemlje i svijeh
životinja
što miču se po zemjli
I stvori ti čovjeka po obliču svojem Stvori
muško i žensko
Stvori ih i blagoslovi I reče
Rađajte se i množite se
Tada ti pogleda sa svojih visina na ono
sve što si stvorio
Pogleda zadovoljno Lijevom se rukom
pogladi po bradi
a desnom po trbuhu I reče
Gle
Ovo je dobro veoma
I bi dan šesti
A ja pogledah okolo po zemjli
I vidjeh gdje voda zemlju proždire
Gdje sunce vodu pije vidjeh
Gdje zemlja vatru bljuje
Vidjeh zvijer na zvijer da ide
I čovjek čovjeku krv da proliva
Ja vidjeh zločin na sve strane
Ja vidjeh zločin koji ti stovri
Jer okusih plod od drveta znanja
Ja vidjeh jer oči mi se otvoriše
Pa zavriskah
Nije to dobro Nije to dobro Nije
Ova tvoja zemlja
Dobra je samo za tvoje kamenje
To bijaše dan sedmi Dan odmora
Objavljeno uz dozvolu Fondacije Maka Dizdara – Iz Okrutnosta Kruga, Sarajevo, 1960
S Podignutom Rukom
S podignutom rukom do beskraja neba
Znamenjima veljim oko sebe velim
Sva nasušna slova spletena od greba
Što me zaustavi u kretanju bonom
Bol da pojača na putu
Ka onom
Stani
Velim suncu
Što tjeme mi prži
Velim zemlji čvrsto što me drži
Velim danu što opet odlazi
Velim zmiji drevnoj što okolo plazi
Velim
Pametaru
Što gori i plamti
Kad pohodom čestim ka rukama mojim
Još uvijek me misli i uvijek se pamti
Velim
A ništa
Ne zastaje
Okolo mene je sve isto
I jednako u kretanju svome
Ne okreće se za sobom Teče i jednako traje
(U stvari svi rade svoj jadan
I uzaludan posao)
I riječ
Rečena u pustinji ovoj
Nemušta i nijema gubi se i nestaje
Samo je moj krik
Čvrst kao ovaj moj kamen Postojan i stalan
Objavljeno uz dozvolu Fondacije Maka Dizdara
Mehmedalija Mak Dizdar, Mehmed Alija Dizdar, (Stolac, 17. oktobar 1917. - Sarajevo, 14. juli 1971.) je jedan od najvećih bosanskohercegovačkih pjesnika[1]. Njegovo pjesništvo objedinjuje uticaje iz bosanske hrišćanske kulture, islamske mistike i kulturnih ostataka srednjovjekovne Bosne, a posebno s njenim kamenim nadgrobnim spomenicima. [2] Njegova djelaKameni spavač[3] i Modra rijeka su vjerovatno najznačajnija bosanskohercegovačka pjesnička ostvarenja 20. vijeka[4]. Ona su ujedno i vrhunac Makova stvaralaštva i jedan od najznačajnijih događaja u cjelokupnoj bosanskohercegovačkoj umjetničkoj i duhovnoj historiji. [5]
(izvor:wikipedija)