magicus

božja priča od fantazije

to je moje osluškivanje

riječi vlastite savjesti

što upravlja umom,

imaginarna ljubav

kao vrsta najviše iluzije

što je sabrala bijele peruške

to moje srce cini da opstoji

kao kalež u ruci stradalnika,

od gorkoga je vina istina

da su sačinjene rane svete

moga biljega prokletinje

biljega sto je dušu moju stiso

ko kamen teški sto je sudbu kušo

san je ljudski snoviđenje pusto

u kojem su fantazije ko i zbilje

život koji živi vlastito sebstvo

premudrost nebesa

što je svojom rukom sačinila

da je potpun zivot

vrelo i jedinstvo

uzvišena čovjeka

što je život čovjeka

nego varka besmrtnih bogova

čovjek izgnat iz carstva nebesa

on čudom sam sebe doživljava

a moje je tijelo krhko i slabo

kao da je umom okovano

kao da sam u kakvom snu

u kome se loše spava i loše sanja

u kojem vidim priviđenja strašna

moju ništavnost u poretku svijeta

ili mi je pjesme skladat

tajni vrt za bijeg ekscentričnoga uma

u potrazi za ljubavlju

jastuk na kojem spavam

ili jastuk na kojem dočekujem

noći bez sna

ljubeći sjenu mjeseca

sjenu usamljenih žena

zlatan gavrilović kovač