Prekrižene ruke na prsima,

pozdrav duše

nebesima i dubinama..

Bože u meni

Bože izvan mene

Bože u svemu

polako, malo polaganije me ljubi,

mogla bih svijet zaboraviti

kao nekad

kad si me prvi puta zagrlio

a onda se

od mene sakrio...

Moja poniznost

ne ograničava

moju ljubav

ja jednostavno shvaćam

da trebam Tvojim dahom disati

Tvojim srcem ljubiti...

Polako, malo polaganije

utažuj žeđ

mojih žednih usana,

put bijaše dug

pustinja bez ijedne oaze

tek moji koraci u pijesku

koje je vjetar prekrivao

i zavijanje šakala

kroz noćnu tamu

dok su čekali

da život moj isteče

rastvarajući se u crnim katakombama

bez imalo nade da te dozovem..

Ali niti jedan stvoreni limb

nije stvarniji

od jednog tvog pogleda

jednog tvog poljupca,

vječni Moj Ljubavniče...

Koliko sam Te puta prevarila

voleći sve druge jače od Tebe

a Ti si me čekao

i strpljivo se nadao

da ću Te vratiti u  sebe

dok nisam shvatila

da si me kroz sve

koje sam grlila

zapravo uvijek samo Ti gledao

i neprestano me

od ugasnuća

moje iskre ljubavne

čuvao...

Polako, Voljeni moj,

dopusti da spoznaje moje

prekriju postelju našu

koja je od moje

i tvoje čežnje satkana...

Vrijeme smo zauvijek ostavili

u labirintu stvarnosti

koja to nije..

Ja tek dio tvoje vječnosti ćutim,

tek dio ognja tvoga

kojim me griješ

slutim...