Naučila sam živjeti sa bolom...

Prigrlila sam tu tihu stihiju
 kao dio same sebe.
 Kao još jedan dio tijela.

Nije to više tako strašno.
 Ne boli kao...
 Samo rez napravljen
 ne vidljivom rukom.

Nije to više ono čega se plašim.
 Samo obična svakodnevnica
 što tjera me da se sjetim da sam živa.
 Dok tragam za nečim…

 Svaki put sjeti me…
 Da moram disati,
 koračati…
 Bol kao djelić univerzuma
 jedne sretne žene.
 Kao lepršava krila malog leptira.
 Postojanog samo jedan dan.
 Ali toliko jasan dan
 u svoj zamagljenosti uma.
 Nevidljiva očima koje ne znaju gledati.
 A uporno tragaju za nečim…

 Bol,konstantno rame uz rame
 sa sretnim momentima.
 Vječna pratilja nas izgubljenih.
 Nas pogrešnih.
 Kao pjesma tuge,
 a opet pjesma.
 Tako bezpotrebno potrebna
 da hrani svaku poru ne dosanjanog.
 Da boli prazne ruke…
 Da peče stare staze…
 Da kaplje očima slijepim…
 Dok ja uporno tragam za nečim…