Ljudske sudbine

 Duboko iz nutrine osluškujem ljudske sudbine...

Sa svojom sudbinom ih upoređujem

Ponekad određujem,

Koju sudbinu da pratim...

U čiji život da svratim?

Pitam se: zašto nam se sudbine vežu?

Dok poneke poput omče stežu

Nutrinu da ne diše,

Ruku da ne piše,

Jezik da ne govori,

Grlo da ne zbori,

Srce da ćuti uporno,

Ostajući umorno

Os nekih sudbina,

Ljudskih osobina...

Hm...da li je to sudbina, ili ponos samo...

Kad jedni drugima, ćutanje damo...?

 O, sudbino otvori svoja vrata

Od dijamanata i zlata

Ljudska iskustva pozlati

Samopouzdanje povrati

Ljudskom rodu

Nek' živi sretno svoju slobodu.

 

Idem sa sudbinom, ruku pod ruku

Ponekad me ona stavi na muku

Uporno me od mojih htijenja odvlači

I zapisane poruke, odlučno podvlači.

Htjela bih da previdi poneku odluku

Da moje srce ne stavlja na muku...

Htjela bi da me razumije...

Da budemo sretne obadvije...

Igra se samnom sudbina...

Čija li je to osobina,

Ko li ju je u život poslao,

Bi li čovjek i bez nje opstao,

Da li sama svoju sudbinu određujem,

Ili naučeno znanje proslijeđujem?

Pitanja su to koja ponekad postavljam,

A odgovore...uporno ostavljam

Za neko drugo...sretno...vrijeme

Dok na leđima nosim sudbinsko breme...