- Ne mogu više, ponizno pred vama klečim, ljudsku masku sa lica svoga trgam i za oprost vas molim.

- Za krv vas preklinjem i da nikada više njihovu kožu ne obučem vas preklinjem. Do kraja svoga putovanja uspio dođi nisam, moja namjera na pola je stala. U ovu rasu duboko sam razočaran, nažalost o većini dobro pričati vam ne mogu. Zaslužili moje riječi hvale nisu. Učiti i raditi još stoljećima moraju ili će im uništenje prije nego se nadaju, na vrata svojom vrućinom pokucati. Resurse koje posjeduju pohlepno iskorištavaju, bližnje svoje bez milosti ubijaju i varaju dok sveto im ništa više nije. Samo zabavu njihove oči, udovi i um traže, za bijegom od stvarnosti mahnito u zabludi posežu. Mir i spokoj potpuna su im nepoznanica, dok su smrad i buku kao brata svoga prihvatili a ljubav koju posjeduju varanjem su zamijenili. Tijela jedno uz drugo privijaju im se dok glasnoća umom vlada im, dok opijati tijelima im ludo struje, oni od stvarnosti uporno bježe. Intimu svoju i privatnost svima rado pripovijedaju, na sva zvona o poslovima, svojim uspjesima i neuspjesima druge zamaraju. Ljubavi za sebe i druge u njihovim čahurama nema. Ispred bijelo-plave svjetlosti koja dušu im pomalo kida, oni u stanju su danima gledati i ništa ne raditi, već nečemu se što doći neće nadati. Na puku prijevaru i puku zabavu oni uzalud tjeraju me, a meni za svagda toga dosta je. Možda neke zavolio sam, zbog toga kajem se, ipak zauvijek u meni oni ostati će. Samo kajati ću se što na prijevaru moje osjećaje su ukrali i sebično ih da se nahrane pojeli. Njima stvarno ja razočaran sam i natrag da me primite opet vas molim. Od njih ruke digao sam, i ako uništenje predlažete sa vama slažem se. Rame uz rame opet uz vas stajati ću i njihovo uništenje gledati.