Šeću ulicom,
nasmijani,
kad je sve oko njih
smrtno ozbiljno,
i igraju se,
dobacuju loptu
koju im nitko neće vratiti,
i nije ih briga,
što ih nitko ne može pratiti,
u njihovom nenormalnom điru,
u njihovom,
kao djetetu nadošlom hiru...
U ovom tako urednom,
poslaganom sistemu,
gdje sve mora biti čisto,
poput svježe prebrisanog
bolničkog poda,
gdje sve na špagu,
sterilno,
nekim redom teče,
oni ulete,
poput komete,
rasture sve
tako brižno sastavljano,
dotaknu tlo
ustaljeno od predrasuda
i sve pred sobom
lažno i trulo
valovima
i nekim novim bujicama pometu,
Oni su tako željna
a tako sa strahom čekana
apokalipsa
koja će biti melem i život
ovom umirućem
svijetu..
irida
bglavac
