Ljubica mala
usamljena je
na proplanku cvjetala.
Stidno je podigla glavu,
u sunce se žuto zagledala
pokazala mu ljepotu plavu.
Ali, umjesto sreće
zbog sunčeva sjaja,
na laticama joj trag
tuge, boli i nesreće.
Plakala tiho
ljubičica mala,
od jutra pa do mraka
tisuću suza isplakala.
Zlatni je mjesec
sve to vidio
te odluči stati tuzi na kraj.
Ni jedan cvijetak mu se nije svidio
kao ljubičasti cvjetić taj.
Zato je po njoj ispreo zlatne niti,
uz to zamolio i svoga brata
da po modroj ljubičici
prospe srebrni mjesečev sjaj.
Podjimo noćas tamo svi
dok ljepoti njenoj
nije došao kraj.
irida
bglavac
