Stvorena od sna i za san
ti me zaustavljaš
pred vratima jednostavne smrti
i ja se pretvaram
u pticu, i rijeku
koja se vraća izvoru.
Tvoje ime,taj glas nalik srebru,
ostavljen u grlu jasnih prepelica,
to je noć koja otvara oči,
leptiru vječnome
i vatri sigurnih proljeća.

Pjesnik je govorio jezikom Goloba i ja osjetih mirnoću u njegovu glasu. Ljubav, ta čudesna energija barem za tren pretvori stvarnost u san. Gledala sam u njegove oči, oči koje pamtim od prvih trenutaka svjesne spoznaje, oči u kojima sam godinama sretala snove. Nasmiješila sam se. On je gledao u daljinu i govorio

Ljubavi moja. Tražim te ponovo
tamo gdje sve prestaje: u jednom trenu
između snijega što pada i vatre umirućeg
na tvome licu, ispod tvoje haljine,
u zraku koji izgovaraš.

Sakrih suze da ne osjeti bol u mome srcu i prisjećajući se stiha pjesme "Ljubavi moja" prevedoh je na jezik trenutka.

Amor mio. Nema imena koje ti ne pripada, prošlo kišno ljeto, ova eksplozija jesnjskih boja, cijela godina, grana trešnje, tvoje tijelo od voska na kome je more sudbine ostavilo svoj sjenoviti križ. Tvoje ime je život, ljubavi moja.

Pjesnik pruži ruke i pomilova mi usne. Ušutijeh čekajući, kao nekada davno na jutrima poezija, da mi odgovori stihom:

Gorčina,
prazno nebo, tjeskoba, lude riječi
na koje ne pristajem dok silazim
između tvojih ruku i tražim
nagi plač što ispunjava moja usta.

Moje srce na trenutak zaustavi svoj neumorni hod ovim godinama sreće. Osluhnuh tišinu i nastavih pjesmom da izraste u pjesmu nad pjesmama,

Ljubavi moja, ja sam uzdrhtala na ovoj jesenjoj kiši, ja sam ona koja spava na tvojoj postelji, milovana tvojom rukom, ona koja ne razlikuje više život i san, ona koja voli sve što si stvorio, sve što si radio, govorio, mislio, ona koja voli tebe u tebi, sad u ovom trenu više no ikada.

Jutro zamirisa nekim, meni nepoznatim, opojnim mirisom. Nad nama plavetnilo neba i galebovi. Lovorovo stablo i grm bunike me podsjeća na vrijeme prije vremena iako je miris koji se širi drugačiji od svih dosad poznatih mirisa.
"Nalazimo se na pupku svijeta." pomislih gledajući u izvor bistre vode.
"Koliko je sati?" upita me pjesnik trljajući oči.
"Sat ustajanja je već davno prošao" odgovorih mu nježno.
"Ovaj san je trajao dugo. Osjećam se drugačije nego inače." reče rastežući se.
"Šta misliš koji je danas dan?"
"Čini mi se da sam izgubio vezu sa satima, s redom godina i poretkom svjetova."
Iz kapljica rose sa novoprocvalog cvijeća oko nas uzdignu se oblačić i u tragu jesenjeg sunca mi vidjesmo treperenje poznatih niti neke daleke, ali poznate svjesti.
Trenutak vječnosti je počeo svoju igru s nama. Mi osjetismo vrijeme i prostor u sebi, ali ovo nije ono dobro poznato jutro u kojem zidni sat otkucava šest puta i u kuhinji miriše svježe skuhana kava.
Na granici spoznaje, u svijetu punom poznatih i nepoznatih mirisa, odzvanjali su tonovi neke nove muzike i ja više nisam sigurna jesam li budna ili sanjam.