Već treću noć od petog dana pohode me plavi snovi. Ti čudni snovi. U ljubavi sa plavom ružom… boja tvojih plavih očiju, boja prelomljenih linija na dlanu – proročanski snovi. "Od davnina ljudi su gledali na snove kao na nešto tajanstveno, značajno i moćno. Smatrali su da su oni jezik nesvjesnog uma koji odražava naše radosti, brige i nade. Mnogi ljudi vjeruju da razumijevanjem jezika snova možemo obogatiti naše živote i povećati znanje o sebi. Franz Bardon je smatrao da su oni poruka našeg višeg uma našem nižem umu. On kaže da onaj tko ne razumije simboliku snova baca neotvorena i nepročitana pisma poslana od Boga." I tako je počela moja priča sa tim čudnim simbolima.. sve se događalo prije 15 godina.. te davne 1992. kad sam izgubila voljenog tatu… nije prošlo 11 mjeseci, otišla je i mama za njim… na prašnjavom putu svog djetinjstva, našla sam trag sunca što mi je najavio novi element života… Treperile su zvijezde prošlosti iznad mene, spuštale se sjene u moje snove, pričale mi sibirske priče o ledenoj ljubavi… bezbroj ždralova je preletjelo preko moje zgrade, ali jedan glas je ostao isti – razbio je tišinu, pokrenuo moje srce… probudio me. Bio je to glas duše, tako umjetnički izvedeno, tako divno ispričana priča mog života… Znam, još uvijek se rotiram oko tvoje planete, prevelika je gravitacija, ali tehnologija napreduje. Izmišljen je jedan svemirski brod koji me odnio na jednu plavu planetu… Tu sam već više od 5 godina… lijepo mi je…gledam te plave oči, tu čistu dušu, te medene usne… Ne želim više u tvoje ledeno doba… želim istinu svog života… budućnost sa manje pitanja i dilema… čisto jezero iz očiju što me stalno vuče i dovodi na moje obale…mojim dubinama – sa ovim plavim očima što tako mirno i spokojno dišu kraj mene…