Pričam ti i danas kao i nakon puno godina iako mi se ponekad čini da između nas nikad nije ni bila tišina. U srcu te svom nježno ljuljam. Pred spavanje ti tiho, u sebi, šapućem nježne riječi. Tvoj lik pred očima stalno mi titra, i čekam čekam, da vrijeme rane izliječi. Prolaze dani. I tjedni, i godine. Već su iza nas i topla proljeća vruća ljeta i hladne zime, a ja još uvijek podsvjesno grlim tvoj jastuk i zazivam tvoje ime. Tko mi te može zanimijeniti? Tko još može izazvati drhtaj duše i brže otkucaje? Iako je toliko vremena prošlo i sijeda kosa već je na tjemenu ljubav u srcu ne prestaje, niti blijedim uspomenu. I kad jednog dana kraj tebe me budu smjestili neće mi biti važno u kakvom obliku i gdje se budemo ponovno susreli jer nema sastanka bez rastanka, a mi se dušo nikada nismo razdvojili.