Više se ne bojimo sunca, snova i kiše.
Sad se bojimo jutra, svjetlosti i tame.
Bojimo se prazne obale i dalekog jarbola...
na vidiku.
Bojimo se uzbudljive riječi, ptice na prozoru
i vitke breze u cvatu.
Bojimo se pune i najljubavnije slobode,
i najljepše besmislice što ima moje lice.
Bojimo se i besputnog života, i glasnog
otkucaja srca.
Bojimo se da će nam cijeli život stati u
nekoliko minuta.
A ponajviše se bojimo umornog beskućnika,
što korača praznom i nepoznatom ulicom,
i koji sanja plavi kameni cvijet,
i jedan crveni list što se samo noću rađa,
i jednu ljubav bez početka i bez kraja.
irida
edin.kecanovic
bglavac
