Ponekad me zabole lažne riječi
osjećaji mi raspoloženje skroje
i nitko ne može da ih spriječi
da obrišu sve sjajne boje
tad udahnem duboko
i ne vratim istom mjerom
utješim se mirom
zaogrnem se vjerom
kao plaštem neprobojnim
a riječi odlepršaju u vjetar
u neka siva polja
izustim tiho hvala
znajuć da mogu biti bolja
i da zavjesu sam pomakla
rasvijetlila tamu
korak od stakla
prekinuo dramu