Već dugo nema

sjaja u mojim očima.

Maštah o ljubavi, nježnosti,

godinama, u dugim noćima.

U obavezama su mi dani prolazili,

knjigama i internetu

posvetih sve svoje vrijeme.

Samo  navečer, u krevetu,

umjesto sna, mučile su me

razne brige i dileme.

Sanjala sam toplu i nježnu ruku,

maštala o sjajnim očima,

o rukama njegovim, na mom struku.

A onda, jednog dana,

nakon što sam već odavno

odlučila biti zauvijek sama,

sretoh iznenada Njega - 

junaka,  hrabrog čovjeka

viteza, princa, lava.

I kao u bajkama,

ili dobrim crtićima

uvidjeh da osim snažnih šapa

moj lav i nježno srce ima,

i da bi mogao

pričati mi lijepe riječi danima

a da mu ne dosadi.

Oči  njegove

poput jezerske vode

u kojima svjetluca sunce,

pune su zlatnih zrnaca.

Prepoznah u njemu sve ono

o čemu sam godinama sanjala,

i shvatih u jednom trenu

da me nije samo oduševila

njegova lavlja mudrost i hrabrost,

već da se ispod vanjske oštrine

krije pravo lavlje srce

prepune nježnosti i topline.