Još uvijek te sanjam,

i neopisivo u sebi imam...

Pitam se, da li sam prerano dotakla

tlo tvoga postojanja

vizijom svoje ljubavi?

Još uvijek se sjećam našeg nevinog poljupca

u dimenziji plavoj,

kad smo samo znali za trptaj i drhtaj

naših zagrljenih

neraskidivih duša...

 

 

Ah, blaženo tvoje srce,koje potražih

izašavši iz svjetlosnog oceana,

jer Ti se otkide od mene,

kao latica od ruže

koju leptir obećanja dotače...

Onog čudnog obećanja,

da je tamo negdje,

daleko od mene

tvoj san

kojeg odsanjati moraš...

 

Pustih te iz sebe, jedino moje,

kao pticu željnu beskrajnog leta slobode..

Poklonih ti kamen sjećanja,

boje našeg neba

i boje našeg oceana

u čijim dubinama tražismo smisao

najdubljega jest...

A ti, sa smješkom anđela

nestade

u cvjetnom labirintu ovoga svijeta...

Sve zvijezde svemira sakupljene zajedno

ne mogu imati snagu ljubavi

kojom sam u sebi krenula

da te ponovo zagrlim...

 

 

I sve suze univerzuma

nisu bile dovoljne

da satkaju moju tugu

kad sam te konačno vidjela

u nezaustavljivoj tvojoj igri zaborava...

Da li sam prerano došla

sa mojom vizijom ljubavi

koja tijelo pretvara u dah zlatnoga etera

i zaboravlja na sliku stvorenu za

nestajanje?

 

 

Ja te i dalje beskrajno ljubim,

i prestajem se pitati

osjetiš li bezvremenost ljubavi moje...

Snivam,

i poželim da me nitko osim

tebe

u buduće vrijeme

gdje ćemo se bez straha voljeti

ne vrati...