Ljubav onako skromna
pričeka čovjeka pokraj puta
Uhvativši ga za rukav
i stidljivo, poniknuvši zaustavi

Ovaj se namršti,
pogleda ju prezirno
čela uzdignuta
Što se uopće usuditi smjela
da se njemu ovakva javi!

Povedi me odmah ka sebi!
Ja sam tvoja jedina nada
Odjenut ću te, u najljepšu odjeću
koju srećom zovu

Čudim se!
Zar ne vidiš
imovina posve naokolo vlada
Možeš li me ti onda obući
u neku drugu sreću novu?

Povedi me ka sebi!
Pokazat ću ti najljepše prostore
Tvoj je govor tako nejasan,
imam svega što poželim

Slijepa si!
Skini već jednom sa očiju
te tvoje, zastore
Mogu ja sve što hoću!
Čak i uništiti ako baš zaželim!

Grubijane
progovorit ćeš
najljepšim jezicima Svijeta

Po čemu ću saznati
kako je, istina
sve što pričaš ovo

Izgledat ćeš preporođeno,
poput procvaloga cvijeta

Ljubav je, uvijek, iznenadna,
za čovjeka nešto novo!