u daleku sam stigao zabit Svijeta

przen Sunca zarom zarkim

u stranu zemlju gdje je pustos pusta

i nigdje stvora

prikovan za postelju meku

uzglavlje mi knjige teske

porazbacane nize dolje i po podu

jelo su mi slova nebrojene historije pogane

jer sam diku bozju svemoguce vatre sjaj

prinio smrtniku na grijeh

i Istinu svetu ucinio da je pamte mnogi

pa sada postivam volju bogova svojih

da se okanem ljubavi prema covjeku

a ja ne mogu.

nebesa bozja, sto mucite sada

zar nisam naucio postovati bogove svoje

Suncem razduzen, slijep od Istine svete

sto sutite, nebesa bozja,

pred vama nevino djetesce

a cijeli svijet koleba se kao teski legioni neba

u sazrelom zitiju

dok vihori vitlaju prasine oblak u borbi divljoj

gdje mnogi padaju tiho

a mnoge uzdisu milo

u toj vjecnoj igri krasote i zenske mekote

sve sam kazao o metezu tom

O svjetlosti sveta ti izvore citava svemira

O zrace svjetlosni ti izvore svijetla svega

i Sunca sjaj kao sjajna zraka

tvoja djevojcka je dugo plakala

svoje je srce slusala

i obraz je cist kao pijeta

moj angele

njezna ja

gresna ja

puka tvoja zenscina

i jauk njen sijevne kao trzaj prezarke munje

O svijetlosti sveta

munjom osvjetljeno je zensko oko

i suza meka kane na moja ramena

trudni boj sam proso

od pramaljeca visoko povrh vrha soko

na kulezevom se brijegu gnijezde

ptice kojoj visine jesu glas djevuske mile

Istinu svetu ucinio sam da je pamte mnogi

pa sada postivam volju bogova svojih

da me prode ljubav prema covjeku

a ja ne mogu.

zlatan gavrilovic kovac