KUKAVICA

U društvu smrti lice dana postaje sve crnje...crnje ,

Kao crna sjenka doline smrti,

Zloguko se nadvija nad samrtnu postelju,

I zatvara život u besmislenu ljusku.

Ti koji znaš gledati,

Ti koji vidiš tragove,

Koji drugi ne mogu vidjet,

Na svom odru polivenom kišom suza,

Možeš vidjeti rodjenje novog leptira,

Možeš poletjeti u nebo,

Sa kojeg puca tako divan pogled

Na drhtave ogoljele ruke starog hrasta,

Koje još uvijek imaju snage držati djecu,

Doline tvog djetinjstva.

Kad nostalgija pade na uplakane oči,

Opet postaješ mlad,

Srce opet brzo kuca,

I glasa se smrti za inat,

Sa samrtne postelje pogled ne bježi na sat,

Jer smrt nikad ne kasni,

Kad izađe kukavica iz starog zidnog sata,

Ti koji vidiš tragove,

Koji drugi ne mogu vidjet,

U njezinim malim drvenim očima,

Možeš vidjet malu suzu,

Jer i ona odlazi u svoj mali drveni dom,

Kao i tvoj život.

©Walter William Safar