Polako se spušta sumrak,
Posljedni zrak sunca,
sija mi ravno u lice.
Koračam polako,
posmatrajući zgrade i kuće
pri kraju moje ulice.
I svaka kuća,svaka zgrada
druga boja,drugačija fasada.
Svaka drugaćije izgleda
i svaka neku drugu priču
pripovjeda.
I svaka od njih u
sebi nešto taji,
nešto krije.
U nekoj je netko
sretan, a u nekoj opet
netko nije.
U toj zgradi se vole ljudi!
Tu proljeće odmah,
jutrom rudi.
Tamo preko puta,
gdje ljubavi
nema, tu doručak
zima sprema.
Gledam te kuće,gledam
te zgrade,šta li oni
nesretni ljudi,
unutra rade.
Možda misle da
je već sve kasno,
al´treba im reći da uvijek,
baš uvijek ima
Autor:Bruno Nikolic
CC SOME RIGHTS RESERVED
bglavac
edin.kecanovic
