Gleda u mene prazna kuća
mrtvim očima njenih prozora
zelene škura o prošlosti šapuću
nema ruke da ih odškrine
prolazim kraj nje,tihim koracima
da ne preplašim sjećanja
U dvorištu skakuće vrabac
veselo ,ko da se ništa nije desilo
čak i stari me mačak gleda umiljato
razumijemo se pogledima
oboje gladni riječi i dodira
I ko da vrijeme tu je stalo
oko mene lepršaju uspomene
i ko da je jučer bilo
još u zraku vise riječi i osmjesi
i dugo sam stajala u mjestu
prošlost mi se cerila pobjedonosno
ali rekoh sebi dosta
na mene čekaju djeca
i neka nova svitanja
bglavac
irida
edin.kecanovic
