Kroz prozračje svoga nebogleda,

 ja gledam kapi moje duše

 kako klize

 niz okno prozora tvoga...

 A ti, ne sluteći da te vidim

 nagnutu nad svojim traženjima

svojim vrtloženjima,

proklinješ kišu

i oblake,

čekajući sunčevinu

na krovovima tvog života...

Ja mogu biti i sunce

kad poželiš,

jer, svemoćna sam u svojoj

čaroliji ljubavi

a nemoćna

pred tvojom čarolijom skrivanja

i neprestanog bježanja..

Otvorit ću širom oči

i svaku kap sebe

pretvoriti u planet sna,

a onda ti doći,

u meko paperje srca tvoga

da ti kažem da te ljubim

kako nitko ljubiti nije znao

niti će znati,

da ću biti uz tebe

kada ti na vrata stvarnosti

tuga

opet se vrati...