Kroz odaje prošlosti
vjetar svira svoju simfoniju
u raskoši jesenjeg jutra
sklapam svoje ruke na molitvu
na malom je zvoniku već podne
krećem u svoje nemire
moja duša pritajena
tiho mi šapće
o nekim novim uzletima
u ruci samoće
nosim svoje uspomene
jel mi to suza na licu
ili samo kiša
ne želim znati
razgrćem pepeo
neugasle vatre
na putu titra jedno sjećanje