KRISTALNE  SUZE  I  BLUES
 
U Bečkoj operi tolika tišina da možeš jasno čuti
I najtišu  notu  Mozarta,
Kao da je gradska krema pronašla svoga  pastira,
Niti da čuješ najtišeg  glasa,samo ponizna tišina
I pokoji uzdah strahopoštovanja.
Ej ljudi, on završio u bezimenog grobu
A gle,sada mu se klanjaju kao kralju,
Mislim u sebi dok kristalne suze
Klize niz mračno lice ove zimske noći,
Mora da to od muke plače naš Mozart.
Ipak ne brine me toliko njegova gorčina gore,
Koliko naš prazni šešir dolje,
Kao da pokraj nas hodaju duhovi
Onih koji su našeg  Mozarta  bacili u bezimeni grob,
Ali ja I moj crni prijatelj ne pomišljamo
Da spremamo trube u izlizane kožne futrole,
Jer tužna balada grije srce hladne zime.
Netko će reći da smo nas dvojica
Kao zabunom ispali iz nekog crnog bjelog filma,
Ne toliko zbog boje kože,
Koliko zbog  starinske odijeće I muzike.
U ovoj hladnoj zimskoj noći,
Stari dobri  blues  budi nostalgiju
U mnogih šetača
Ali u starom  šeširu nikako da zapjeva  novčić,
Samo neki crni pauk počeo praviti svoj svileni dom,
Nas više ne  brine toliko prazni šešir,
I prijatelj koji marljivo gradi svoj novi dom ,
Koliko prazna boca,
Kad te ljubi zima ima da ti poteku kristalne suze brate,
Stoga nam je  vrijeme protegnuti smrznute noge,
Pronaći neku staru rupu,
Gdje siromasi liječe rane alkoholom,
I starim dobrim  bluesom.
 
 
©Walter William Safar