Prolazim hodnikom plavetnog sjaja

Obasjava me svjetlost zlaćanih niti

Čini se da to je tunel bez kraja

I značajno nešto sad mora se zbiti.

 

Odjednom ležim na bakrenom stolu

Sa vrha me obasjava smaragdni snop

Utrljavam po koži mirišljavu smolu

Pogledom pretražujem kristalni strop.

 

Svjetlosne zrake auru mi glade

Nježno odstranjuju prljavštine sloj

Sjećanja drevna energijom se  slade

Trnci prolaze kao mednih pčela roj.

 

Meridijani plešu, čakre se otvaraju

Cvjetaju poput rajskoga cvijeća

Novi vrtlozi osnaženi se stvaraju

Dušu i tijelo ispunjava sreća.

 

Gube se zidovi materije krute

Energija pulsira kao fatamorgana

Prepoznajem  bića, zagonetne pute,

Jer poruku moram odgonetnuti sama.

 

Kroz ruke mi prolazi svjetlosti sjaj

Gorski se kristal u dlanovima stvara

To je početak, nikako kraj

Vještine kojom duša, iscjeljuje  il' razara.

 

Prozračni zidovi u materiju se krute

Gasi se svjetlost smaragdnoga snopa

Bića se smiješe iako još šute

Polako se dižu put kristalnoga stropa.

 

Prisjećam se hodnika plavetnoga sjaja

Svjetlosnih niti, dal' duši se je snilo?

Putovanja tunelom bez početka i kraja?

Jer nešto se je važno nutrini mojoj zbilo.

 

http://safiris.blog.hr