KRIK

Kao nabujala rijeka razlivena iz korita svog, tako i krik potisnut u okovima razuma izlazi iz duše,gdje sam ga zatvorila.Srce je  izmučeno, zaliveno suzama, kao prazna čaša napukla do dna, al usprkos svemu još je čitava. Kroz te napukline suze izviru i guše krik koji izlazi van,dok razum se pita: zašto baš ja?

Sve svjetlosne misli tada me bodre da izdržim trenutke krika, koji užasom svojim iz duše želi van.Teško je duši kriku biti dom, jer srce ne može reći zbogom. Pogled mi luta nekud daleko, ne nalazi ništa u lutanju svom, samo prazninu u bivanju pustom.Zatvaram oči, uzdahnem tiho, potisnem krik i vratim ga nazad u kutak duše kojoj je teško nositi se sa teretom tim.

I opet je mirno, smirio se on, u zagrljaju duše i srca napuklog, no doći će opet i opet i opet....dok ne dođe kraj i smiraj.

Ništa na svijetu tu ne pomaže, kad krik izroni sve tople misli se ohlade,no izaći mora iz skloništa svog da olakša duši teret života dodjeljenog,na tom putu koji proći mora dok ne stigne do izvora svog.

Autor slike:Edvard Munch