Kraljevstvo gora

Kralj sam gore velebne,
stijene iz mora iznikle,
eoni su joj dani kratki,
a ja tek dah neznatni.

Kraljem se zovem jer
vrletima duh mi luta,
pustarama i goletima
pašnjacima planinskim.

Al' kakav kralj to ja sam
kad izgnan sam iz raja,
bez korijena u kamenu
bijelom, prah postajem.

Gora moja tu je blizu,
no dalekom se čini
u izmaglici čežnje puste,
oči pune rose gorske.

Eh, da vratit' se mogu,
da lanac ovaj težak,
nevidljiv, koji me veže
kariku svoju pusti...

Gori svojoj koje kralj sam
da divljenje još jednom dadem,
pred ljepotom njenom
ničice da padnem.

Na počinak tada mogao bih poći,
u njedra njezina snivat',
špilju domom bih zvao
vječnim...

(29.12.2008.)