Kraj stare tise

 

Ljetno jutro kišom osvježeno dočekao sam kraj stare tise

usred zapuštenog pašnjaka bez krava,

gdje kupina grmovi tamnim bobicama svojim

na gozbu zovu, uz rub šume visokih jela

kroz koju puteljak mračan do stuba kamenitih vodi,

stuba u bezdan duše.

 

Krećem srca stisnuta…

 

Miris ciklama me opija, sladak i težak, zemljan,

dok na prvu stubu stajem.

Moram do dna, kraj jama i špilja, škrapa vodom izgriženih,

stubu po stubu, sve dublje u tamu za koju ne znam što krije.

 

Želim odustati. Idem nazad…

Ali ne! Putem ovim moram proći

jednom za svagda, kako mir bih ponio nazad

ili smrt.

 

Stubu po stubu sve sam niže… stota, dvjestota, tristota…

Pogledam oko sebe – zapravo je lijepo

to drveće što raste iz kamena mahovinom obraslog

i papratima koje iz pukotina vire

kraj pokojeg cvjetka ciklame, stidljivog.

 

Uh, postaje opasnije, preda mnom strmina velika se otvara,

litica kojom staza cik-cak krivuda, a noge klecaju.

Na okuci još jedna tisa korijenom kamen je obrglila,

a granama natkriljuje put… i mene samog u vrleti ovoj.

I gle – otvor zjapi mračan u koji staza me vodi!

 

Oklijevam…

 

Ulazim sa zebnjom u srcu u to mrklo okno,

mrak se obavija oko mog tijela i povlači me…

Uzdah olakšanja ispustim kad svjetlo je bljesnulo

na drugom kraju prolaza koji na plato uzak izbija

nad kanjonom kojem ne nazirem dna, ali čujem…

Žubor! Ovdje nešto teče… voda bistra emocija mojih

što čista iz utrobe gore izvire i presahnuti ne može.

 

Požurim stazom dalje, nad ponorom koji sad me doziva

da do dna se njegovog spustim, gdje odmorište na me čeka

kraj vode žive i suncem odnekud obasjano.

Prekrasno je, predivno… a strepio sam.

 

Osjećam i čuvare ovog Raja, bića koja raširenih ruku

dobrodošlicu mi pružaju i radost kao poklon daruju.

Kažu mi da sjednem i breme s leđa otpustim…

U vodu ga bacam hladnu da ga odnese daleko.

 

Jest, smrt je ovo koje sam se bojao i koja me ipak snašla,

smrt staroga, navika beskorisnih i tereta što me pritiskao.

Suze su se moje vodi pridružile, jecaji snažni odjeknuli…

… suze boli i suze radosnice.

 

Spoznajem da smrt i mir zajedno hodaju.

Oboje nađoh ovdje, u ovom vrtu života na dnu bezdana

što strašan mi se činio.

Smrt i mir.

 

Kad se gore do stare tise vratim

zahvalit ću joj, tom stražaru stoljetnom

koji hladovinom me svojom okrijepio i na ovaj put potakao.

 

www.boris-pecigos.com