Kožom svoje duše dišem

kad je Ti,

jedino moje

samo dahom svojim dotakneš,

a sveprožimajući

stalno mi se

kroz tisuće života

objavljuješ...

Nisu moje noge umorne

od vječitog ostavljanja tragova u pijesku

da Te ne izgubim

da te ne zaboravim...

 Ja te prepoznajem i kad me kao val ljubiš, i prepuštam se  Tebi unatoč pomisli, da ću zauvijek nestati..

Kaži mi, šapni mi,

kako se može toliko voljeti

da se u svijetu živeći

zaboravi na život ?

Koliko duboko može dospjeti ta ljubav

a nije  još

u sferama anđeoskim?

Da li ja to sanjam da te ljubim

ili ljubim

ne sanjajući da stvarno živim?

Samo jedno znam:

Ti si beskraj moje savršene vizije neba,

i tirkizni moj ocean

u kojem rodih

tvoj lik...

Da ništa više ne postoji

sve prestane

i sve nestane,

ja bih te svojom ljubavlju

stvorila ponovo,

jer

svjetlo tvoje duše

svjetlo je

duše svijeta,

onog kojeg vidimo

onog kojeg ne vidimo

i onog svijeta

koji tek dolazi...