Netko treba podići prvi kamenčić

odmaknuti ga u stranu,

poslije drugi i treći..

Utabati put pred sobom

kojim nitko kročio nije,

stvarati neku novu cestu

koja će  odzvanjati  tuđim koracima

dok će naši

sunce na zalazu grliti

i Lunu da svijetli u tami

dok plovimo novom rijekom

tiho dozivati..

Netko će uz cestu ostaviti tragove,

netko suzom zalijevati cvjetove

koji  ne poznaju zime

samo proljeća,

noseći u mirisu

nečije ime..

Taj netko

mogla bih biti i ja,

koja u procjepu između kamenja

stavljam sjemenke nade

da probiju ljepotom

tvrdo tlo

i okite nas

kao znamenja

jednom

kada se u drugom odijelu

u drugom tijelu

kao mrav

ili leptir

ptica ili gusjenica

nasmiješim  nebu

nasmiješim  široko

čekajući na to

više nego vijek

jer, najviše ću biti

ono što drugi ne vide

i ne nazivaju

čovjek...