U početku..spojeni i zagrljeni, bili smo jedno.Svjetlo u tami uspavano, tišinom u tišinu uronjeno..I sve bijaše jedan dah...I u svakom od nas jedan On.Sve u Njemu bilo je bezvremena zgusnuta iskra koja se trebala pretvoriti u Riječ..U vatru rastopljenih riječi,koje će poteći prazninom i sabiti se u spirale, odjenute energijom nemirnog kretanja u žudnji oblikovanja ljubavi od koje će se krikom odvojiti..Duša od duše,duše od svoga voljenog.. Jedno sa Jednim u ljubavi smo snivali san.O vječnom, neprekinutom SADA..Koje je dušu punilo slatkim nektarom ambrozije koja je neprekidno tekla iz Srca Stvoritelja bezvremenog. A tada..koje početak nema,od ljubavi nezaustavljive..poletjeli smo.. Da za Njega budemo ljubav bez kraja i početka. Tišina je nosila naše sastavljene duše u beskraj,daleko od tisuću sunaca kojima je blistao svjetlosni zagrljaj Onoga koji nas je u ljubavi držao. I jedan posebni treptaj svjetlosnog zagrljaja, koji je razdvojio dušu na dva dijela..Zvijezda je posljednji put dotaknula svjetlosno tijelo svoje voljene druge zvijezde u koju je do sada bila uronjena.. I počela se spuštati na meko tlo svoje nove.domovine..