Između ranjenog ozona
i malog, božjeg bozona
po zemlji,
moja duša hoda, diše,
rascvalo cvijeće miriše,
pa se zaustavi,
stisne,
oči sklopi,
i tiho, tiho
do neviđenih sazviježđa
vrisne,
iz teškog tijela
se otisne,
posuđujući krila
pronađene ljepote,
i neizgubljene dobrote,
posuđujući ih od duše,
koja želi da diše,
i poleti,
i zamiriše...
Koračam,
egzistiram,
protiv svih zakona gravitacije
levitiram,
i smiješim se,
pogledima začuđenim...
Nisam ovdje,
mada me svuda ima...
Svuda sam,
kao vjetar,
oko svih obavijen,
ljubavlju protkan,
dahom božjim
satkan...
Sve dodirujem
i sve milujem
a sama
neuhvatljivo i čudnovato
samujem...
irida
bglavac
