Komadić sunca u bočici nosim ti

Nek se u tvojim očima rasvijetli.

 

Šareno dugino stakalce sam ti dao,

Ako ti možda pogled nečiji učini nažao.

 

Komadić svjetla u bočici mirisni,

Atom sunčanog jutra dražesni.

 

Kad ostaneš sama i noć se spusti,

Ti malo njega iz bočice pusti.

 

Zrake će zaigrati posred stijene,

Crtati kvadrate, bacati zlatno prstenje.

 

Komadić sunca u bočici zarobljeni

S tajnama o svakoj alkemijskoj mijeni.

 

Prašak da uzmeš kad želiš na spavanje poći

I ja ću ti noću opet u san doći.

 

Komadić svjetla ukradoh nebeskom svodu

Tom za tvoje grudi, kao za broš s topazom.

 

Oboma nama da jasno svjetliti stane

Kad više ni sunce nad zemljom ne grane.

 

(Štefan Žary)